Francuski stil improvizatora

Na četvrtom koncertu ciklusa Orgulje sv. Marka, na francuski znameniti datum 14. srpnja, gostovao je Frédéric Blanc, glavni orguljaš pariške crkve Notre-Dame d’Auteuil. Kao maštovit improvizator večer je i otvorio improviziranom uvertirom, najavivši svoju sklonost dvorskoj pompoznosti. Nju djelomično prizivaju mogućnosti relativno nova instrumenta francuskoga tipa u crkvi sv. Marka. Tu je sklonost postupnoj gradaciji zvučanja, sve do grandioznih zaključaka improvizacija, iskazao više puta u toku koncertne večeri.

U ekskluzivni program interpretacije francuskih autora Blanc je uvrstio i Koncert za orgulje i orkestar u d-molu Georga Fiedricha Händela, koji je, napisavši i kadence, za izvedbu bez orkestra prilagodio Jean Guillou. Händelova je dispozicija stavaka po nepisanom propisu ondašnjeg vremena: Andante – Allegro – Adagio – Allegro.

Blanc je francusko orguljsko nasljeđe predstavio improvizacijom na Te Deum Charlesa Tournemira. Prethodila je njezina rekonstrukcija Blancova učitelja Mauricea Durufléa. Prijenos s orguljaškog koljena na koljeno sve dok se ne zapiše, a i tada je otvoreno za maštovite improvizacije . Tako je slijedila i Blancova improvizacija na jednu gregorijansku temu. Bila je na koncertu i rekonstruirana Uspavanka za uspomenu na Louisa Viernea Pierrea Cochereaua, a potom i Vierneova razmišljanja o sveprisutnoj temi vestminsterskih zvona, Carillon de Westminster... Blanc je s kora crkve sv. Marka upućivao slušatelje kakvo im iskustvo slijedi. Takva je praksa stigla iz Sjeverne Amerike: obavještavanje, a ujedno i ugađanje slušatelja. Ostaje pitanje koliko je ta „prezentacija“ potrebna. Blanc je na kraju službenoga dijela nastupa u orguljske boje suptilno pretvorio orkestralnu sliku U Srednjoj Aziji Aleksandra Borodina, člana znamenite ruske Velike petorke. No tu nije bio kraj, jer je „domaća zadaća“ svakog gosta na festivalu Orgulje sv. Marka improvizacija na hrvatske tradicijske napjeve koje im predlaže voditelj festivala i glavni orguljaš Pavao Mašić. Izgleda da je Lepe ti je, lepe ti je Zagorje zelene Frédéricu Blancu bila privlačnija od Zvira voda iz kamena. Velik dio improvizacije s imanentnom sklonošću grandioznom zvučanju (do Urala) posvetio je zelenom Zagorju. S početka i na kraju nakratko je upetljao melankolični i bremenit napjev Zvira voda. Poticajna improvizacija koja bi Blancu na iste napjeve zacijelo neki drugi put bila drukčiji izazov.